shit happens in life

srijeda, 13.02.2008.

Moj roman, bar prvo poglavlje

Po uzoru na mog bjacu i ja ću objavit prvo poglavlje mog romana. bolje je drugo poglavlje al ću ga objavit samo ako dobijem 50 kommova pohvale za prvo. 1.
Priče jednog starca

Bijaše to dječak, kao svaki drugi... razbarušene kose te prljavih i rumenih obraza. Modrice i ogrebotine na kršnim nogama odavale su njegove nemirne sklonosti. Zvao se Ivo. Naivan po prirodi, nije znao za nepravdu ni bilo kakve zlobe. Ipak, živio je na otoku u Jadranskom moru, koji se zove Korčula. Otok se nalazi se u lijepoj državi Hrvatskoj. Gdje uljana mora i modro nebo stvaraju rajske idile, gdje sive hrapave hridi pružaju život, gdje visoki crni borovi stvaraju hlad u vruća vremena, a stabla smokvi i maslina daju važne plodove. Volio je svoj otok, taj biser u plavetnilu. Ali najviše od svega volio je more. Bilo je pravedno i lijepo. Davalo mu je hranu i novac. Kad je bilo nemilosrdno, valovito i ubojito to nije radilo namjerno. Ravnomjerno i uspavljujuće zapljuskivalo je pješčane obale i hrapave žale gdje se on igrao od rođenja... No sada, on više nije malo dijete. U ožujku je napunio 13 god. Sada polako ali sigurno ulazi u muškost. To mu je potvrdio njegov najbolji prijatelj Antonio. Kršni starčić.
Upravo ga nestrpljivo traži sa Perom i Rokom. Nisu ga ustvari ni tražili, jer su znali da se nalazi u konobi, u kutu terase gdje uvijek ima hlada, i svi u selu znaju da je njegovo. Penjali su se popucalim stepenicama, dok je on ispijao posljednje gutljaje kave. Ah-izjavio je. Mrzim zadnji gutljaj ali ga uvijek moram popiti! Meškoljio se starčić u stolici, nastojeći slinom isprati posljednja zrnca koja su mu se zavukla među zube. Dobar dan Antonio- pozdravili su ga dečki... kako si? Starački djeco, starački. Bila je to istina, jer... bio je stvarno star. Zbog svojih staračkih i pjega izgledao je tamnoputiji nego što je. Ali to je sve zbog godina i sunca. Nestajale su među očima jer je nosio velike crne sunčane naočale s debelim okvirima. One "stare kvalitetne". Sjedio je rašireno u bijelim prozračnim hlačama i svijetlo smeđoj majci kratkih rukava. Ruka mu je lagano pridržavala voljeni štap, stariji i od Ive. Ivo je uživao biti na toj terasi, gdje su starci pričali i kartali. kao da je ulazio u hram mudrosti. Osijećao se sigurno. Onako vruć i znojan sjeo je na plastičnu stolicu. Polako se počeo lijepiti. Nije mu smetalo, jer je znao da će se okupati u bistrom moru, ali je svejedno uzeo jastučić sa susjedne stolice. Sjeo je, namijestio se i progovorio-Evo mi smo te došli posijetiti da nam kreneš pričati svoje priče. -O djeco pa čuli ste ih već puno puta, osim toga sad ste već veliki. -Molimo te, hajde! Za nas. -Ajde dobro, no prvo moramo naći nekakvo mijesto, gdje nema nepoželjnih očiju. Oči su mu zasjale od te silne tajnovitosti.
Zatim se polagano ustao, dohvatio štap i krenio. Prolazio je terasom, cupkajući od pločice, pozdravio je sve svoje stare barabe..Uz dva tri uzdaha spustio se niz stepenice, pridržavajući se za ogradu od ljevanog željeza crvene boje, obuzetom korozijom. Kročio je na travke blijedo zelene boje. Već dugo nije bilo kiše, a kišno se razdoblje tek očekuje. Nije dugo ni trebalo da se ta trava koja je rasla uz stepenice prehoda, i stupi na ulicu. Uska kakva je bila, pružala je hlad s desne strane. Viskoki stari zidovi obgrlili su je stvarajuće izgled tunela. Kako je bila u žarištu sela, na vrhuncu događanja (ipak se nalazila kod konobe) pod joj je bio izlizan i jako sklizak, načinjen od bijelih kamenih blokova, istih onih koji sačinjavaju dio bijele kuće u Washingtonu. S lijeve stane obasjane suncem ljeskao se kamen ne dajući odmora očima. Selo je zapravo imalo mentalitet gradića, s kamenim kućama i ulicama. Nije to bila selendra, samo se stanovništvo prorjedilo kroz povijest i iseljeničke valove. Vjetar je ušao u ulicu te stvorio vrtlog. Vijorio je ravnomjerno i brzo. Nije bio hladan, ali je svejedno osvježavao i razbuđivao u ovo vedro jutro. Oko potkoljenica su im se igrali ostatci jutarnje izmaglice. Hodali su polako, prisiljeni starčevim tempom. Gledajući ga uspravljenog moglo se zamijetiti da je bio nizak. Vidjelo se da je bio ribar, jer je imao široke dlanove i još šira ramena. Stalno su se spuštali na niže razine, dok nisu u blagom zavoju dospijeli na visinu mora. Bili su desetak metara od rive kad su ugledali more. Tu je bio puno vlažniji i topliji zrak. Nije bilo gužve, jer je bilo 8h. Ljudi su tek počeli ići na plaže. U ovom selu nije ni bilo puno turista jer je bilo malo mjesto, još posve neizloženo marketingu. Pošto su bili ranoranioci, prolazili su kroz selo u buđenju. Ribari su već prije sat vremena isplovili, a sada se bude dijeca, starci i žene. Dok se djeca (još neshvaćajući da su budna) bezbrižno igrala na doku, žene su prale krpe i pripremale objede... Ivo je znao da je njegova baka budna i da je već počela praviti papaline. On gotovo uvijek za doručak ima pržene papaline i salatu od krumpira i rajčice. ( bakin recept). Iako se on vjerojatno neće vratiti da ih pojede. Baka misli da je on još uvijek pd "pokrivač planinom". Sada to nije bitno. Bitno je kako će pitati Antonia ,da im ispriča priču koju već i rakovi na plaži znaju. Prolazli su rivom dok su im se sa desne strane izmjenjivale visoke uske kuće. Ubrzo su se krajolik promijenio u mini litice sa šipražjem i makijom na vrhu. Skrenili su desno i izašli iz sela. Hodali su uzbrdo, kroz borovu šumu. zrikavci su neumorno zrikali stvarajući hipnozu. Njima to nije smetalo... navikli su. Osjećao se miris mediterana. Ne miris mora, nego okolice, šume i životinja. Vonjalo je na ovce pošto su one ovim kozijim putićem svake nedjelje išli duboko u unutrašnjost otaka na ispašu. Ulice nije bilo. Samo crvenog putića. Stigli su do suhozida koji se okomito nadovezao na put. Išao je prema obali, na blagoj strmini. Na njemu se lijeno grijao mali smeđi gušterčić. Izgled vara... jer je hitro u sekundi, opazivši njih poskočio i netao u šumi. Zid je izgledao neuredno, ali je bio čvrst. Neosporan dokaz su sva tri derana koja su se popela i počela hodati na njemu. Krenili su nizbrdo. Dečki su bili mladi i neiskusni. Pero je bio najstariji. Imao je četrnaest godina. Visok i plećat ugljene i kovrčave kose. Roko je imao godina kao i Ivo. Bio je niži, plav i taman u koži. Cure su se na njega ljepile kao pčele na med. Putovali su tridesetak metara te oštro skrenuli lijevo. Suhozid je nastavio ravno pa su se dečki morali prizemljiti. Zatim su ugledali more boje modrog safira. Još je bilo mirno. No već će za pola sata, biti puno bijele pijene i nemirnih valova. Pod stopalima je ubrzo osijetio pijesak .Igrao se s njim među nožnim prstima. Zrnca su ostajala pod noktima... Laganim je pokretima crtao polukrugove i kada su bili nasuprot mjestu gdje uvijek pričaju Antonio je prekinuo tišinu.
Zborio je.... Djeco ja sam već star. I vremena se brzo mijenjaju. Ove priče koje vam sad pričam vjerovatno se više nikad neće dogoditi. Zato si nemojte previše s njima razbijati glave. Pero bi mogao otkriti da je prazna - Roko je izvalio... svi su počeli smijati. Čak i starac, kojemu je um za razliku od tijela još na vrhuncu. Pero i Roko su se vječito podbadali. Ivi to nije smetalo... dapače, zbog njih se mogao neprastano smijati. -Da nastavim... Vi ste učili iz povijesti da je na otoku prije bio grčki grad. Zvao se Lumbarda. No malo njih zna da su se tu nalazili skladišta samog Aleksandra Velikog... jednog dana su opljačkani i porušeni... vjerovatno zato što su postojale tenzije između grka i makedonaca. A kad je Aleksandar umro velika je mogućnost da je nova vlada sama to porušila. Po pričama, tamo bi se vjerovatno trebala nalaziti najvrijednija blaga sa ratovanja iz dalekog istoka. Sada 2 tisuće godina kasnije, nitko nezna gdje se nalaze ili da li uopće i postoje. Ustvari, još su prije 1 svj. rata naučnici ustvrdili da je to besmislica... i od tada, to nije podrobnije istaženo. Ja se sjećam... To je bila velika tajnost. Država je kopala po otoku, a za to su znali tucet mještana. Koliko ja znam svi su mrtvi osim mene.... Ja i prijatelj smo slučajno nabasali na radnike i brzo pobjegli. Imao sam 10, a moj drug 13 godina. Poginio je u ratu 1917. Kako zakon! Ja u to vjerujem, rekao je Roko.-Ti sve vjeruješ-odbrusio je Pero. Malo su još sjedili na grebenu i razmišljali... Antonio je vješto s nožićem pripremio pet priljepaka. Jeli su ih sirove dok im je sol grizla usne. Dečki su se zatim malo se okupali i krenili sa Antoniom kući. Krulili su im želuci. Da nisu pojeli one priljepke gotovo se nebi mogli vratiti kući od gladi. Došli su do rive i razdvojili. Pero je ušao u kuću s crvenim vratima na samoj obali, a Roko se stepenicama popeo u unutrašnjost sela. Ivo i Antonio su nastavili uz rivu. Stali su pred Ivinom kućom. Baka je izašla iz kuće. Pozvala Ivu i popričala s Antoniom. Antonio živi malo izvan sela. U drvenoj nastambi pa se tamo uputio nakon ugodnog čavrljanja. Ivo je hlapljivo ručao i ispričao baki što se zbilo. Starica je sve pozorno slušala i na kraju se nasmijala, normalno Ivo nije rekao što je točno bilo u Antonijevoj priči.. Zatim je otišao u sobu gledati TV, dok vručina zatiša.

|Komentiraj 316| Printaj| #|

četvrtak, 17.01.2008.

Evo da vam mal pišem o mojoj naj grupi

IAKO IH DUŽE NIJE BILO NA ROCK-SCENI, KANADSKA PUNK GRUPA SUM 41 NIJE SE RASPALA. thumbup NAPROTIV, OVOG SU LJETA TOČNIJE 24. SRPNJA OBJAVILI NOVI ALBUM. VRAĆAJU SE S ALBUMOM "UNDERCLASS HERO" (OBAVEZNO POSLUŠATI PIJESME WITH ME I BEST OF ME), DODUŠE NIISU VIŠE ČETVOTKA NEGO TRIO- GITARIS DAVE BAKSH NAPUSTIO IH JE LANI U SVIBNJU I OSNOVAO SVOJ BEND "BROWN BRIGADE" (BTW. NIJE UOPĆE TAK LOŠ BEND). DERYCK WHIBLEY, FRONTMEAN SUMA 41, IZJAVIO JE DA KREĆE U POTRAGU ZA NOVIM GITARISTOM, KOJI ĆE S NJIMA SVIRATI NA TURNEJAMA ALI SE NEĆE POJAVLJIVATI U SPOTOVIMA. KAO NAJAVE ZA NOVI ALBUM VEĆ SU OBJAVLJNE PJESME " UNDERCLASS HERO" I " MARCH OF THE DOGS". POTONJA JE PODIGLA PODOSTA PRAŠINE JER SADRŽI STIH " DAME I GOSPODO S DRUŠTVENOG DNA PREDSJEDNIK SAD-A JE MRTAV". DERYCK JA OBJASNIO DA JE TO SAMO METAFORA I PORUČIO DA OSTATAK ALBUMA NEMA VEZE S POLITIKOM...

ETO TO JE TO... smokin
KAJ NISU ONI FORA??? naughty naughty

evo i igrica

wmode="transparent" align="middle" type="application/x-shockwave-flash" />

|Komentiraj 301| Printaj| #|

ponedjeljak, 14.01.2008.

SOry?

Prvo se hoću ispričat jer sam se bezveze napizdio na Bornu. Stvarno mi je žao, al neću brisat post jer nikad nebrišem postove.

I OPET IMAM PROBLEMA, JER SAM UPOZNAO JEDNU SUPER CURU SARU, A MOGO BI BIT S JOŠ JEDNOM CUROM... LJUBAV SUCK'S... cerek cry I POČELA JE ŠKOLA, A TAKO MI SE NEDA IĆ U NJU,JER JE GLUPA KO KURAC... I MRZIM KEMIČARKU JER ZNAM DA ONA MRZI MENE blabla ... PA NEK JOJ... nono
...ETO TE TRI TOČKE...
I NEMAM ŠTA ZA NAPISAT... NEĆU STAVLJAT VEDEO JER MI SE NEDA
PA POZZZZZZZZ mah wave mah wave mah wave

|Komentiraj 71| Printaj| #|

petak, 11.01.2008.

NIKAD NEZNAM NASLOV, AL ZATO JEDNA PORUKA: U LAŽI SE NE SKRAĆUJU NOGE, AL SU IPAK BOLESNE I NEMOJTE LAGAT

laze EVO JA MISLIO SVE JE DOBRO I PRIJATELJSKI ZAVRŠENO sretan , A MOJA MI BIVŠA KAŽE DA ME JOŠ VOLI.
NE MOGU VJEROVATI... nono ISTO TAKO SHVATIO SAM DA ME BORNA PEDER burninmad headbang mad puknucu blabla nono zaliven namcor PULJKO JOŠ MRZI, A STVARNO MU NIŠ NE RADIM. KOJI MU JE KURAC lud , NEVJEROVATNO. IMAM OSJEĆAJ KAKO ME SVI POĆINJU ŽIVCIRATI I PRITISKATI. TAK... JOŠ K TOMU POČNEM GUBITI STVARI KAO NENORMALAN, KAO STARI SENILNI ĐED. ETO NA ZAHTJEV CIJENJENE BLOGERICE smijeh OBJAVIT ĆU SPOT JEDNE VRLO DOBRE PIJESME.

|Komentiraj 69| Printaj| #|

ponedjeljak, 07.01.2008.

Evo sranja

thank's for the memories----fall out boy

Underclass hero-----SuM 41

EVO, SVI NEŠT GOVORE KAK TREBAM PISATI POSTOVE zijev , A KAKO STVARI STOJE NITKO NE ČITA TO. I TO JE NORMALNO rolleyes . KOG ZANIMAJU TUĐI PROBLEMI.
SVI IMAJU SVOJE, I POGLAVITO ZATO ŠTO JE ŽIVOT SRANJE.
ALI I U OVOM TJEDNU, BILO JE NEKIH DOBRIH STVARI. DOBIO SAM MSN-NAPOKON naughty naughty IŠAO NA KLIZANJE I BILO SUPER. PRIJATELJSKI PREKINUO SA SAD VEĆ BIVŠOM CUROM.

SAMO SE NADAM DA NEĆE DOĆ NA SNAGU ONA POSLOVICA: ZA SVAKO DOBRO JEDNO ZLO ILI KAK VEĆ IDE.